Jedan od glavnih uzroka ljudske patnje gotovo su sve duhovne tradicije otkrile u našoj sklonosti da se vežemo za stvari, ljude, događaje. Kako bismo se poštedjeli suvišne patnje, potrebno je razumjeti što pojam vezanosti točno znači i kako vježbati nevezanost. Nevezanost nije nedostupan cilj kojeg mogu ostvariti samo predani duhovni tragači. Možemo ju vježbati u svakodnevnom životu te postići kvalitetniji, sretniji i mirniji način života.
U Indiji postoji slavna anegdota o tome kako uhvatiti majmuna. Ako u veliki ćup s malim otvorom stavite pregršt oraha, majmun će posegnuti za njima, čvrsto zgrabiti orahe i neće moći izvući ruku iz ćupa. Bilo bi dovoljno da pusti orahe i mogao bi pobjeći. No majmun nipošto ne želi pustiti. I dok nas ova anegdota zabavlja, možda nam nije lako prihvatiti da u našim životima ima situacija u kojima se i sami tako ponašamo. Sami smo sebe zarobili jer nismo spremni pustiti.
Dugo sam vremena i ja bila zarobljena, držeći grčevito orahe u ćupu. Bilo je puno takvih ćupova, no jedan od onih koji me dugo držao zarobljenom bio je posao kojeg nisam voljela, na kojem nisam mogla dati svoj puni potencijal, nisam mogla zarađivati onoliko koliko zaista vrijedim i nisam se mogla profesionalno razvijati. Uvijek bih pronalazila nove razloge zašto zadržavam taj posao, a oni su uvijek odražavali moje strahove: strah da bez tog posla neću moći osigurati egzistenciju, sumnja u to da ću uspjeti pokrenuti vlastiti posao i još nebrojeno mnogo drugih dvojbi, sumnji i strahova. Za moju je prijateljicu ćup s orasima bio nesretan brak. Nikako nije mogla pustiti taj odnos jer se bojala samoće, bojala se i za egizstenciju jer je sumnjala u svoju sposobnost da sama zarađuje dovoljno za život. Mnogo je tema i osobnih priča koje prepoznajemo u svom životu i u životima nama bliskih ljudi koje pokazuju isti obrazac. Vezujemo se za stvari, ljude, situacije koje nas čine nesretnima, bojimo se pustiti, ne znamo kako to napraviti. No nismo vezani samo svojim strahovima. Vezani smo i svojim željama. U našem srcu i umu stalno se vrtlože želje, neke od njih male i lako ostvarive, a neke velike, intenzivne, opsesivne. Od čokolade, poljupca, cipela, preko diplome, posla, novca, do nematerijalnih želja poput želje za sretnim brakom, savršenom ljubavi, ugledom, slavom ili slobodom. Sve te želje i odbojnosti koje nosimo u sebi stvaraju snažnu vezanost.
“Nevezanost ne znači da ne trebaš ništa posjedovati, to znači da ništa ne bi trebalo posjedovati tebe.” Ali Ibn Abi Talib
Nevezanost je sposobnost da prepoznamo želje i odbojnosti, strahove, očekivanja, sve snažne emocije koje nas pokreću, te da se odmaknemo od njih i promotrimo ih. Kad ih možemo promotriti, lakše ćemo prepoznati da smo zarobili sami sebe držeči čvrsto neke vlastite orahe u ćupu. Nevezanost je sposobnost da znamo što treba pustiti i kada treba pustiti. Nevezanost ne znači da trebamo prestati sa svakodnevnim navikama. Od nas se ne očekuje da se odreknemo posjedovanja materijalnih stvari, obitelji, prijateljstava ili karijere. Stav nevezanosti ne znači biti nezainteresiran, ravnodušan, emotivno hladan, distanciran ili pasivan. Upravo u svakodnevnim navikama i poslovima, kroz uključenost u događaje, povezanost s ljudima, u razvoju vještina, ideja i karijere možemo još bolje primijeniti i vježbati duhovne uvide u načinu djelovanja, u donošenju ispravnih odluka. Poznata je budistička izreka: “Prije prosjevjetljenja sam nosio vodu i cijepao drva. Poslije prosvjetljenja nosim vodu i cijepam drva.” Ona nas podučava da i kad naučimo primjenjivati nevezanost, naš život u svojim vanjskim manifestacijama izgleda isto. No ono što se promijenilo je naše unutrašnje stanje – nestaje straha i uznemirenosti, žudnje, odbojnosti, očekivanja.
Kad pogledamo život oko sebe, teško ćemo pronaći nešto što nije prolazno, što će trajati vječno. Sve se oko nas vrti, sve je u stalnom stanju promjene, rađanja i nastanka, razvoja i rasta, propadanja i umiranja. To je univerzalni kozmički zakon kojeg prepoznajemo u ritmu godišnjih doba, u fazama vlastitog života. Nastaju, cvatu i nestaju naše ljubavi, naši poslovi, naši projekti, naša tijela. Sve je prolazno. A kad se vežemo za ono što je prolazno, prije ili kasnije ćemo to izgubiti. Gubitak onoga za što smo se vezali stvorit će patnju. Prvi korak u vježbanju nevezanosti je spoznaja neporecive istine da je sve prolazno.
Možda ste na satu meditacije radili vježbu osvješćivanja prolaznosti. Kad sjednemo u meditacijski položaj prekriženih nogu, udobno se smjestimo i počnemo promatrati osjete u tijelu i svoj dah, često će nam se dogoditi da osjetimo neku neugodu. Odjednom me vlas kose škaklja po čelu. Smeta me to, a sva moja pozornost se usmjerava na tu neugodu. Imam silnu želju odmaknuti rukom tu vlas kose s čela, no vježba se sastoji u tome da ostanem mirna i promatram. Promatram kad će taj osjet prestati. Mirno promatram i dišem i sa svakim izdahom puštam taj osjet da ode. I u jednom trenutku primijetim da je neugodan osjet nestao, uspjela sam potpuno pustiti.
Kad razumijemo prolaznost na dubljoj razini, puno je lakše zadržati odmak – zadržati nevezanost. Osjećaji ne prestaju postojati kad naučimo pustiti, samo se prema njima odnosimo drugačije jer razumijemo njihovu prolaznu narav. Ne zaplićemo se u osjećaje stvarajući odbojnost prema negativnim iskustvima ili želju za pozitivnim. Dopuštamo da se osjećaji pojave i nestanu, ali u tom postupku ne stvaramo dramu i ne ulazimo u negativno ponašanje. Imamo perspektivu, jasan pogled na svoje osjećaje.
Sve to zvuči vrlo razumljivo i jednostavno dok se ne suočimo sa stvarnim životom. Kako stvarno vježbati nevezanost kad se zaljubimo i s drugom osobom želim ostvariti punoću veze? Pa moramo se otvoriti i povezati s drugom osobom. Kako možemo željeti uspjeh – steći diplomu, kupiti stan, dobiti dobar posao i pri tome ostati u stanju nevezanosti? To su sve uobičajena očekivanja, želje većine nas, želje koje nas motiviraju da se ostvarujemo na različitim razinama života! Kako je moguće zadržati nevezanost kad primjećujemo goleme društvene nepravde, nešto u našoj neposrednoj okolini – je li se moguće ne naljutiti? Podsjetimo se, nevezanost ne znači da smo ravnodušni ili pasivni. To ne znači da ćemo isključiti svoje osjećaje. Prava nevezanost znaći da ćemo ih prihvatiti i uroniti u njih. Ako su neugodni, znamo da će proći, ako su ugodni, u ovom trenutku možemo u njima uživati, bez očekivanja da potraju zauvijek. Nevezanost nam pomaže da uronimo u svaki trenutak života, prihvatimo ga takvim kakav jest, ali smo svjesni njegove prolaznosti i spremni pustiti.
Kad smo vještiji u vježbanju nevezanosti, očekivanja i želje više ne upravljaju našim životom. Prihvatit ćemo svoje osjećaje, ali imamo unutrašnji odmak. Sposobni smo promotriti što se u nama događa, ali u sebi ne stvaramo idealizirana očekivanja koja nas vežu. Svijet vidimo onakvim kakav jest, priznajemo da postoji dobro i zlo, ne stvaramo subjektivna očekivanja o tome što i kako bi trebalo biti. To ne znači da nećemo reagirati, ali promišljeno, razlikujući dobro i zlo, postupajući ispravno. Problemi svijeta i našeg života u nama će izazvati suosjećanje, a ne ljutnju.
“Promisli o stablu koje dopušta da na njega slete ptice, potom odlete. Stablo ih nije pozvalo da ostanu niti je željelo da one nikad ne odu. Ako tvoje srce može biti poput tog stabla, bit ćeš na pravom putu.” – Zen izreka
Kad razvijemo bar određeni stupanj nevezanosti nećemo više ovisiti o ljudima i stvarima da bismo se osjećali sretno, sigurno ili uspješno. Nećemo očekivati da nas neka stvar, događaj ili druga osoba upotpuni. Bit ćemo zadovoljni sobom, svjesni da sve što je važno i sve što je potrebno za smirenost i sreću imamo u sebi.
Nevezanost će nam pomoći da prestanemo akumulirati materijalne stvari. Većina nas vjerojatno ima puno više toga nego što nam treba. Promislite prije kupovine, je li vam ta stvar zaista potrebna? Hoće li vas ona učiniti sretnijom?
Kad se ne poistovjećujemo sa svojim mislima i osjećajima, sa svojim željama i očekivanjima, možemo biti opušteniji jer svaki novi trenutak dočekujemo otvoreno, sa zanimanjem, spontano. Slobodni od vezanosti potpunije sudjelujemo u svakom trenutku kojeg život donese. Tad doživljavamo i više sinkroniciteta, lakše primjećujemo da se život odvija bez napora i posve prirodno. Kad pustimo potrebu da stalno nešto radimo, da budemo nešto posebno, da se borimo za ono što mislimo da će nam donijeti sreću, osjetit ćemo duboku zahvalnost na svakom mirnom i sretnom trenutku svog života.
Iz pozicije nevezanosti imamo jasniju sliku života, lakše prepoznajemo istinu i prave vrijednosti. Kad se prestanemo opirati životu i osuđivati ljude i pojave, gotovo neprimjetno će nestati ljutnja, tuga, strah. Dat ćemo sebi i drugima slobodu da budemo to što jesmo bez osuđivanja. Nećemo biti vezani za očekivani ishod naših aktivnosti, napravit ćemo najbolje što možemo i pustiti. Kad se ne vežemo za očekivane rezultate svog djelovanja, oslobodit ćemo se velikog djela tjeskobe i unutrašnjih napetosti.
Bit ćemo otporniji u situacijama gubitka ili smrti jer znamo da je sve prolazno, znamo da moramo pustiti, sa zahvalnošću za svaki sretan trenutak kojeg smo doživjeli.
Imat ćemo osjećaj zadovoljstva i cjelovitosti jer ne želimo ništa posebno, sretni smo u sadašnjem trenutku.
Najjednostavnija vježba nevezanosti je vježba u kojoj pomno promatramo svoje misli. Što zaokuplja naše misli tijekom dana? Što nas pokreće? Što nas straši? Na koji način očekujemo da vanjski svijet ispuni našu želju za srećom?
Svoje misli možemo promatrati u meditaciji, promišljanju, u mirnoj šetnji, u trenucima dana koje smo uspjeli odvojiti samo za sebe. Odvojimo svakodnevno vrijeme da budemo mirni i sami sa sobom, da promatramo svoje misli, da pronađemo mirno središte u sebi.
Promislite koliko se često u vašim mislima i u vašem govoru pojavljuju riječi “trebam” i “moram”. One odražavaju naša očekivanja i uvjerenje da moramo nešto napraviti, da se moramo ponašati na određeni način, inače… Inače što? Što se najgore može dogoditi ako preskočimo neko moram, zamislimo ga kao šareni balon i pustimo da odleti? Promislite o tome. Pustite!!! Otkrijte da život nastavlja teći i bez nametnutih i često beskorisnih, no uvijek opterećujućih očekivanja.
Pomirite se s neizvjesnošću. Dopustite da se stvari ne odvijaju onako kako vi to očekujete. Promatrajte, prilagodite se ako možete, pustite ako ne se ne možete prilagoditi. Pronađite svoje mjesto i svoj odnos prema onome što se događa oko vas dopuštajući da sve ide svojim tokom.
Kad kontroliramo, opsesivno planiramo i pokušavamo predvidjeti što će se dogoditi, djelujemo iz čistog straha. Što se više opiremo neizvjesnosti postajemo sve tjeskobniji, napetiji. Kad naučimo prihvatiti neizvjesnost i dopustiti da se život odvija kako želi, nećemo više doživljavati strah. Uz nevezanost ćemo biti otvoreni raznim mogućnostima, probudit će se naša znatiželja, postajemo zaigraniji i kreativniji jer se ne ograničavamo strahom od nepoznatog. Nevezanost – istovremeno tako teška, a tako jednostavna – sposobnost je da se s lakoćom i povjerenjem prepustimo tokovima života.
Preuzmite pdf: Nevezanost
Napisala Senka Ljubić
Objavljeno u magazinu Sensa