Živimo u jedinstvenom povjesnom trenutku koji duboko mijenja naš svijet. Pronalazimo načine kako se nositi s neizvjesnom situacijom. U moru savjeta za preživljavanje oslonila sam se na mudrost joge. Upravo u kriznim situacijama i elementarnim nepogodama, kad ne možemo više iz udobnosti svojih uhodanih životnih ritmova mudro pričati, pemetovati i dijeliti savjete, možemo praktično primijeniti svu svoju mudrost i pronaći dublje razumijevanje svega što se događa oko nas.
Stvarnost se rascijepila. Nevidljive sile trgaju tkanje našeg života na dvije polovice. Na jednoj polovici život kakvog poznajemo teče dalje, neki još uvijek rade, rade još i više nego prije, izloženi rizicima, nustrašivo pomažu; mnogi se trude sretni što još uvijek imaju posao ostati optimistični i zdravi. Druga polovica stvarnosti krenula je drugačijim tokom, usporava se, drži nas u zatočeništvu karantene, propalih poslova, drma nas i trese doslovno potresom. Nepoznato se došuljalo iz prikrajka grabeći svojim šapama isprva mrvice, pa potom sve veće i veće komade naših navika i svega poznatog za što smo se još držali.
Iz mog uobičajenog i ubrzanog dnevnog tempa u kojem bih oko pola devet izlazila iz kuće, a posao bih završila i vratila se kući u deset navečer, naglo me izbacila epidemija. Mnogi su to osjetili, taj trenutačni rez kojim smo naglo lišeni mnogo onoga što smo uzimali zdravo za gotovo i smatrali normalnim. Isprva neobičan osjećaj, pomiješana nervoza i zbunjenost jer je teško iz pete brzine odmah ubaciti u prvu ili potpuno stati. Potom me obuzme osjećaj da padam. Padam i lamatam rukama i nogama tražeći nešto za što bih se uhvatila. Nije uopće slučajno što sam baš tih dana pogledala film koji je završio Rilkeovim citatom: “Dopusti da ti se sve dogodi, ljepota i strava, samo nastavi dalje, nijedan osjećaj nije konačan.” U tom trenutku nisam još znala da nas od iskustva strave dijeli tek pokoji dan, jer kad vas iz sna u rano jutro probudi potres i sve oko vas pada, huči, trese se, zaista sam osjetila što znači strava.
Posve je razumljivo da svi osjećamo određenu količinu tjeskobe, nemira, nervoze, napetosti, ljutnje, straha. Čitav niz osjećaja koji su nas zaskločili sa svih strana jer smo izbačeni iz onog načina života kakvog smo do sad poznavali. Sve prolazi, pa će u jednom trenutku proći i epidemija, no posljedice će ostati. Još ne naziremo kakve će sve biti posljedice i ta nas neizvjesnost plaši. Ne znamo kako ćemo se nositi sa svim izazovima. Ne znamo imalo li dovoljno snage, hrabrosti, vještina koje će biti potrebne da bismo se organizirali u novom načinu života. No ono što je sasvim sigurno, imamo jedinstvenu priliku ubrzati svoj osobni razvoj. Sad imamo priliku primijeniti sve znanje i razumijevanje života i sebe samih. Znanje i mudrost svih pročitanih knjiga, tekstova iz Sense, svih radionica na kojima smo bili, svih životnih iskustava koja su nas podučila nečem važnom, svega što smo osvijestili i osjetili kroz svoju duhovnu praksu.
Zatvorila sam svoj joga studio i pokušavam stvoriti novu dnevnu rutinu kako bih zadržala optimizam, zdravlje i jasnu perspektivu nad onim što se događa. Misli se roje još bržim tempom u glavi nego inače, teško se koncentriram na bilo koju aktivnost. Pokušavam pisati ali nemam strpljenja. Pokušavam čitati, no zateknem se kako već peti put čitam istu rečenicu. Kuham ali najednostavnija jela, samo nešto na lešo, na brzinu. Jedem bez teka. Zatrovana sam vijestima, no tako se teško suzdržati od stalne provjere vijesti na svim mogućim portalima. Dišem svoju uobičajenu pranayama rutinu, to ipak pomaže. Vježbam jogu no brzam, završim za manje od sat vremena. Meditiram, no primjećujem da se teško probijam kroz guste slojeve podivljalih misli, uspijem ih ipak promatrati, malo je bolje.
“Ali malo kad se izražava činjenica da je Život jednako podmukao kao i Smrt. I on može nositi ogrtač s kapuljačom. I on može neopazice doći u grad, vrebati u pokrajnjoj uličici ili čekati u stražnjem dijelu konačišta.”
Amor Towles: Plemeniti gospodin u Moskvi
U redu, treba za početak prihvatiti takvo stanje. Prihvaćam osjećaj padanja, prestajem se opirati. Prepuštam se slobodnom padu. U redu je biti uznemiren, biti zbunjen, ovo je situacija koju nikad ranije nismo doživjeli. Prihvatim osjećaj uznemirenosti i promatram ga. Osjećam ga u tijelu, grč u želucu, ramena podignuta, tijelo nagnuto prema naprijed, nesvjesno štiteći najmekše i najosjetljivije djelove, trbuh, grlo, područje srca. Lagani pritisak u sljepoočicama, kao najava glavobolje. “Je li to prvi znak bolesti? Ma ne, nije, ne pretjeruj.” Provjeravam boli li me grlo, pipam čelo, no posve je hladno. Dolazim na ideju da bih ipak trebala kupiti nešto namirnica, pa u glavi vrtim što mi je stvarno neophodno. “Kava, joj što će biti kad ponestane kave? A sigurno će je ponestati u jednom trenutku.” Pomislim kako riječ kava možemo zamijeniti s bezbroj drugih: voda, voće, kruh, čokolada, pasta za zube, neki poseban lijek, kozmetika, za nekog i cigarete, novine ili toaletni papir, objekt posebnih šala na društvenim mrežama kojima se branimo od tjeskobe. Prolaze mi kroz glavu moji svakodnevni rituali o kojima do sad nisam razmišljala. Koliko smo toga uzimali zdravo za gotovo. Kava s prijateljicom, izlet do mora, kupovanje odjeće, večernji izlasci, veliki obiteljski ručkovi. Mogla bih nabrajati u nedogled, no u svemu pronalazim zajednički nazivnik: VEZANOST.
Čuveni mudrac Patanjali u jednom od najznačajnijih tradicionalnih tekstova o jogi, Yoga sutra, opisuje pet klesha – prepreka u našem umu koje nas čine nesretnima. To su avidya – neznanje, asmita – ego, raga – želja, dvesha – odbojnost te abinivesha – strah od smrti.
Sva moja razmišljanja o tome što moram kupiti u dućanu, bez čega ne mogu, što mi neizostavno treba, odraz su želja koje me vežu za navike i materijalnu stranu života. Istovremeno osjećam odbojnost prema novonastaloj situaciji u kojoj se drastično mijenja svakodnevni ritam života. Raga – želja, ili vezanost, privrženost, prijanjanje, je emotivna reakcija koja proizlazi iz prethodnih iskustava užitka, zadovoljstva i sreće. Nesvjesno tražimo svaku priliku kako bismo iskustvo užitka i sreće stalno iznova doživljavali. Na taj smo način vezani prošlošću, prošlim zadovoljstvom kojeg ne možemo pustiti uglavnom zato što nismo ni svjesni što nam se događa. Vezani smo na nesvjesnoj i nagonskoj razini. Iskustvo, predmet ili osoba koji su izvorno stvorili taj predivni, ugodni ali tako kratkotrajan osjećaj sreće postaju simbol ili nadomjestak za sam užitak. Vežemo se. Snaga emotivne reakcije može varirati, a što je jača to ćemo jače biti vezani. Svaka prekomjerna želja koja upravlja našim ponašanjem može stvoriti ovisnost, pohlepu ili požudu. Te snažne emotivne reakcije zamagljuju nam jasan pogled na život. Stoga možemo razumjeti zašto su neki podlegli masovnom kupovanju, prazneći police trgovina.
Druga strana medalje je dvesha ili odbojnost. To je također emotivna reakcija iz prošlosti. Stvara se u prethodnim iskustvima boli i patnje. Mnogi su preko noći ostali bez posla i prihoda što budi velike egzistencijalne strahove. Uz to su neki u potresu ostali i bez doma! Kod mnogih od nas ponovo se probudilo snažno sjećanje na Domovinski rat, na bolno iskustvo prošlosti koje je probudilo i stare strahove. Svjesno ili ne učinit ćemo sve da izbjegnemo ponavljanje takvog iskustva. Pokrenut snažim emotivnim energijama želje i odbojnosti ego – asmita može samog sebe staviti u središte svemira, preuveličati svoju osobnu važnost, pa zaboravimo da smo dio zajednice, zaboravimo misliti na svoje bližnje i biti solidarni, obuzima nas egocentričnost, a iz neumjerenog ega proizlazi i mnogo negativnih popratnih pojava, poput sebičnosti, ljutnje, agresivnosti.
Možda se na prvi pogled abinivesha – strah od smrti čini neobičnim. Činjenica je da u normalnim okolnostima, pa čak ni u ovim posebnim, većina mladih i zdravih ljudi ne razmišlja o smrti i bez oklijevanja će odgovoiriti da se ne boji smrti. Kako se s godinama života osvješćuje izvjesnost kraja, tako se sve više promišlja o toj temi pa se i posve prirodno pojačava strah od smrti. Suočeni s epidemijom, vjerojatano se svatko od nas u nekom trenutku zapitao: “Bojim li se bolesti?” Naravno da se nitko ne želi razboljeti, no u preispitivanju sebe možda ćemo primijetiti i neke neočekivane osjećaje. Netko će se zaista jako bojati i to je potpuno u redu. Prihvatite taj strah, probajte ga osjetiti. Kakav je to osjećaj bojati se bolesti? Gdje ga u tijelu osjećate? Ako opustite tijelo i sjetite se dublje disati otpustit ćete i bar mali dio tog straha. Obično uvijek ima i dodatnih razloga zašto se bojite bolesti, pa upravo vas istraživanje tih tema može povesti prema boljem razumijevanju situacije i prema puštanju straha. Strah od bolesti kao i bilo koji drugi strah odražava zapravo strah od smrti.
Dugo sam vremena mislila da se ne bojim smrti. Dok se u jednom trenutku nisam zatekla u avionu uhvaćenom u malo jače turbulencije. Sva sam se skutrila na svom sjedalu, grčevito se držeći za rukovate svog sjedala, gotovo ne dišući. Tek sam tad shvatila, da nam pojam smrti sam po sebi ne mora biti zastrašujuć, ali da on ipak postoji. Jer da se ne bojim smrti prilikom nemirnog leta avionom ostala bih mirna. Istražite svoje duboke strahove, poput straha od visine, od aviona, od bolesti, bilo koji intenzivni strah vjerojatno u sebi krije strah od smrti. Religije Istoka, pa i joga kao znanstvena disciplina podučavaju nas o reinkarnaciji. Duša je besmrtna i putujući kroz razne živote stjeće sva moguća iskustva. Avidya ili neznanje između ostalog podrazumijeva nepoznavanje prave naravi vlastitog bića, božanske iskre koja plamti u našim srcima i pojedinačne duše koja kroz razne živote, stjeće dragocjeno iskustvo, polako sazrijeva u mudrosti, znanju i ljubavi da bi se ponovo vratila svom izvoru. Kad prepoznamo neke veće koncepte vlastitog postojanja, lakše ćemo se osloboditi straha od smrti. Kad me dobro prodrmao potres, da, osjetila sam vrlo intenzivne osjećaje, da, vjerojatno i nešto što bismo mogli nazvati stravom, no u trenucima koji su slijedili zadržala sam mirnoću koja je i mene samu iznenadila. Možda sam ipak nešto naučila!
I dok mi se tako roje misli o epidemiji, o kavi, o računima, o egizstencijalnoj nesigurnosti, o mogućnosti novih potresa, a tjeskoba zbog nejasne budućnosti postaje sve veća, podsjećam sebe kako imam savršenu priliku vježbati nevezanost. Nevezanost se na sanskrtu zove vairagya a stav nevezanosti ne znači biti ravnodušan, emotivno hladan, udaljen ili pasivan. Nevezanost označava sposobnost da pustimo, da se prepustimo, da se s povjerenjem predamo tokovima života. To znači ostati otvorenog uma, biti tolerantan, prilagođavati se, odbaciti predrasude i predodžbe koje ograničavaju viđenje života. To znači sposobnost da promislimo o sebi, da prepoznamo moguće zamke želje i odbojnosti i da svjesno odaberemo svoje reakcije. A možemo reagirati tako da – pustimo! Nevezanost skida s našeg srca i uma teret razočaranja i emotivnu bol.
Prema sebi trebamo biti strpljivi i nježni. Treba vremena da se prihvate promjene, to je proces učenja, kultiviranja misli, jačanja samosvijesti. Malo po malo primjetit ćemo kako se oslobađamo raznih ovisnosti. U tom procesu podsjetite se da niste sami. Svatko od nas doživljava neku vrstu patnje i bilo bi pogrešno misliti da je nečija patnja veća, važnija ili jača od tuđe. Nema razloga da jedni druge procjenjujemo ili osuđujemo. Trebali bismo imati suosjećanja za svačije probleme i patnje, uključujući i za svoje.
Vježbe koje nam mogu pomoći vrlo su jednostavne. Promatrati sebe, razmišljati, propitkivati. Ako smo u nekoj vrsti izolacije imat ćemo vremena za to.
Uzmite malo vremena za sebe. Smjestite se na mirno mjesto, tako da vam bude ugodno, možete sjediti ili ležati. Kod sebe možete imati bilježnicu. Zatvorite oči kako biste lakše uronili u svoj unutrašnji svijet. Osvijestite svoj dah. Neko vrijeme pratite ritam i zvuk svog disanja. Osjetite svoje tijelo. Opazite u kojim dijelovima tijela postoje napetosti. One se najčešće osjećaju kao bolna ramena, težina na gonjem dijelu leđa, zgrčena vilica, čvrsto stisnuti zubi, osjećaj pritiska oko srca ili „kamen“ u želucu. I u zdjelici se često skuplja napetost koju možete osvijestiti kad smireno promatrate svoje tijelo. Pokušajete sa svakim izdahom pustite napetosti iz tijela, omekšati mišiće. Ponekad će vam trebati više vremena da se smirite i opustite, ponekad manje, no nemojte žuriti. Poklonite sami sebi dovoljno vremena da se opustite.
Čega se u ovom trenutku naviše bojite? Koje osjećaje prepoznajete u sebi? Jeste li tužni, ljutiti ili prestrašeni? Gdje u tijelu najjače osjećate te osjećaje? Možda ćete trebati nešto više vremena da otkrijete kakvi vas osjećaji obuzimaju. Koliko su jaki ti osjećaji? Možete li ih kontrolirati? Kontroliraju li oni vas? U redu je da su tu, promotrite ih. Sve što ste otkrili možete zapisati.
U jednom ćete trenutku prepoznati da sami možete odabrati hoćete li dopustiti da vas ti osjećaji potope, uguše, opterete, bole, da vas povuku dublje u svoj intenzitet. Ili ćete odlućiti izaći iz tog raspoloženja, pustiti ih i okrenuti se nečem pozitivnom. Pokušajete zamisliti kako biste se osjećali kad biste te osjećaje mogli pustiti. Možete zamislit da je njihova energija napuhala veliki balon. Vi sami možete odlučiti da pustite taj balon. Zamislite ga kako se diže u visine i nestaje polako iz vašeg vidokruga.
Nevezanost stvara osjećaj radosti u srcu, jer smo se udaljili od straha i žudnje. Istovremeno naš um prestaje skakati iz prošlosti u budućnost i može se smiriti u sadašnjem trenutku. Kad uspijemo ući u sadašnji trenutak, bit ćemo slobodniji, spremniji na izazove svega nepoznatog što donosi budućnost, a više od svega smireni u ovom jedinstvenom povjesnom trenutku koga svjedočimo. Vježbam svaki dan, bar pola sata, strpljiva sam i budna. Svjesna sam da je vježba puštanja jedino što me može spasiti od straha i neizvjesnosti. U jednom sam trenutku prepoznala da iz slobodnog pada kojem sam se prepustila, mogu poletjeti! Poletite i vi, i sretno!
Napisala Senka Ljubić
Objavljeno u magazinu Sensa